Javno zdravstvo i privatne informacije


UVOD

S obzirom da ne volim tabu teme i na to da je možda krajnje vrijeme da se mijenjamo kao pojedinci i kao zajednice i kao društvo da bi naša djeca imala bolju budućnost, a naši umirovljenici proveli aktivnu starost, kako stručni i nestručni narativ o zdravlju i zdravom društvu treba prvo približiti, a onda i privesti stvarnosti  ako je to uopće moguće – što prije je moguće, ovdje ću pisati o temi koja je apsolutni tabu i bitan primjer kakva nam katarza, kakvo nam stvarno otkrivenje treba kako bi smo završili tranziciju iz totalitarizma u demokratsko, europsko društvo slobodnih ljudskih bića. Ne, ne radi se o pederima i da, radi se o “narkomanima”.

Onim tamo – dolje ispod vašeg prozora – u parku, u mraku zli narkomani fiksaju se travom… Ili možda ipak ne? Ili je tamo vani vaša kćer ili sin i ljudi šeću djecu i pse i pričaju o vremenu i o Papi Franji.

Sad je kraj 2016. godine, i moja velika simpatija, iako je nisam imao čast upoznati, bivša č. s. Bernardica nije više ministrica socijale i mladih. Nije ni osoba uz koju se vežu razne priče, legende, ne prati se njezin život izvan reda. Svi su prošli razne faze i svi su odrasli i pametni su jako i odgovorni u p. korektnu m.  Vode se projekti, vode se ljudi, posebno se vode organizacije, upravlja se nižim i višim menađmentom, upravlja se financijama sve u 16, upravlja se imovinom, resursima, ljudima, ljudskim resursima… Kondicionira se, kalibrira, prilagođuje, uvjetuje, uzrokuje, potiče se, stimulira, prati, vrednuje, evaluira učinak i efikasnost… Savjetuje se i educira, nadograđuje se i osposobljava se neuke debile koji sa 35+ završavaju fakultete (kao na pr. mene) za daljnji personalni i profesionalni rast, rad i razvoj. Dok se to sve događa u jednoj stvarnosti, tamo negdje iza zida, na terenu, u domovima ljudi koji su odradili svoj životni vijek, na kaučima i krevetima situacija se stvarno usložnjava, negdje je u slogovima već ogromna gužva, dolazi i do komplikacija pri govoru i disanju, kolika ta gužva jest – kao kod liječnika privatne prakse.  Pri tome neke nove varijable djeluju na društvenu strukturu iznutra i više nitko ne spominje testiranje na “psihoaktivne tvari” u Saboru ili u nekoj važnijoj radnoj privatnoj ili javnoj organizaciji iako je jasno da neke ljude previše nešto “diže”.

No, da skratim, dok se projekt zvan Big Brother, provodi u tolikom opsegu da ljudi sami šalju fotografije i filmiće istome – htjeli to ili ne. Dok se provode takvi projekti i bildaju se sampouzdanje i sampoštovanje ali i samoodstojanje superultramega-pametnih ljudi-lisica-medvjeda-vukova, (emocionalnih) vukodlaka i vampira, čarobnjaka i patuljaka, orkova i svih pripadnika koji dolaze nakon Luke Ritza i nakon generacije X, nevjerojatno nadarenih mutanata koji su, kažu ne samo normalni nego će svojim otkrićima, patentima i dizajnima rasturiti mrak 20, stoljeća duboko u 21. stoljeću. NLP je u punom zamahu, a nije ni loš program ali je proziran kao film…

PRVI NASLOV  – ZAŠTO

Pišem ovo zato što ljudi umiru, nisu više mladi ali ima i mladih koji odu od posljedica epidemije koja je počela za vrijeme Domovinskog rata. Koja je trajala koliko je trajala i koja bi mogla biti dio posebnog rata ali vjerojatno ipak nije nego je bila posljedica raznih suradnji i kompromisa u situaciji kada je više od pola RH bilo pod kontrolom nekakvih – brkatih idiota u policijskim uniformama koji su ostvarivali nekakve naputke debelih precjednika precjedništava i pijanih pjesnika, pisaca i generalmajora, psihijatara i kanibalistički nastrojene ekipe s vrha društva u državi s kojom graničimo na Dunavu s istočne strane. Heroin – opijati. Najgora do sad viđena bolest ovisnosti. Intravenozno, hepatitis, AIDS, strašni bolovi. Agonija. Smrt.

Uglavnom, tada su pogođena djeca bez adekvatnog nadzora jer dok su se roditelji bavili sobom, svojim strahovima, svojim poslovima dok su ih imali, svojom karijerom ako su je mogli imati, svojim slabostima i relativno mali problem droge kakav je postojao među privilegiranim slojevima u Yugi, postao je prvo vijest br.1 i moralna panika je šamarala po novinama i bolnicama, televizijama i komunama, dispanzerima i mračim panikama punim policije na dopustu koja je legitimirala (dugokose klince uvijek, vjerujte mi) tražila, skidala, ispitivala, mlatila i sudila i osuđivala klince i to najčešće – zbog canabisa i hašiša.

Ne nego zbog ovo malo živih preostalih pacijenata koji gube volju za život. Koji nisu imali snage završiti prekvalifikacije i osposobljavanja, koji su bili u 3-4 komune i svugdje i na TV-u i u zatvoru i na zatvorenim i otvorenim odjelima i koje roditelji više ne mogu vidjeti ili koji su roditelji, a nisu do kraja jer ne mogu uzdržavati ni sebe. Zbog onih kod kojih su i nuspojave lijekova i druge psihičke bolesti i fizička oboljenja i virusi i stigmatizacija i diskriminacija i izolacija i cijeli proces umiranja duha duše i tijela uzeo maha i nemaju volje ni skinuti maske koje im trebaju da se pokušaju snaći u ovom licemjernom i podlom informacijski premreženom, malenom, starom  društvu, niti izmišljati i prilagođavati i izrađivati i prilagođavati nove karabulje za orgije kapitalizma i štovanja love i moći.

PROBLEMATIKA  REAKCIJE I ODJEKA SANKCIJE

U skladu s zakonskim regulativama EU, HZJZ vodi registre u kojima se nalaze OSOBNI PODACI nekoliko društvenih skupina kojima je zajedničko to da ih čine bolesne osobe . pacijenti.

Psihički i fizički bolesne osobe, stručno nazvane ovisnici – narkomani, koje su NAJVIŠE STIGMATIZIRANE u našem društvu i to u svim segmentima života pa i na kraju života, najčešće su sve osim onoga što se moralnom panikom s kraja 90-ih godina nataložilo u podsvijesti naše zajednice koju zovemo hrvatsko društvo. Mora se na umu imati to da ta stigma o kojoj je riječ nikad ne pada samo na individuu koja se izolira u komunu, ona pada na obitelj, na braću i sestre što stvara nove probleme, posebno unutar mikro-zajednica kakve su kod nas česta pojava s obzirom na demografsku strukturu.

Ako se novinarski površno (jer ovo nije stručni tekst ali pokušati ću biti sustavan) analizira dokument naslova “Izvješće o osobama liječenim zbog zlouporabe psihoaktivnih droga u Hrvatskoj u 2015. godini“ kako same autorice (Katalinić, Huskič; 2016.) radi se o osobama koje su marginalizirane u društvu i smatram da kao društvo moramo postaviti pitanje smisla vođenja OVOG I SLIČNIH registara u RH na ovaj način i uporabom ove dosadašnje metodologije i s ovim imenicama.

Ovo se je jako bitno s obzirom na nove spoznaje u medicini i neurološko-psihijatrimskim istraživanjima o bolesti ovisnosti, a vođenje ovog registra ukazuje na OGROMNE PROPUSTE odgovornih osoba koje su trebale spriječiti, a onda i liječiti epidemiju na tržištu opijata tijekom određenog vremenskog perioda ali na žalost to nije slučaj i žrtvovan je velik broj uglavnom mađih osoba.

Danas je situacija malo bolja ali s lošim prognozama radi promjena i strašne dinamike uzduž balkanske rute. Procjene su različite, trenutno je ruta manje propusna za opajate ali stižu nove droge, sintetičke, a problem kokaina i njemu sličnih sintetičkih otrova već se nasukao na jugoistočnom Balkanu.

Posljedica ulaska u registar je etički jako osjetljivo pitanje u RH jer se zapravo radi se o osobnim podacima hrvatskih i europskih građana koji su zajedno s OSI i pacijentima s psihijatrijskih liječničkih obrada – STVARNI GRAĐANI DRUGOG REDA u RH, a zatim i u EU.

PONUDA I POTRAŽNJA

Na tržištu vlada zakon PONUDE i iz nje proizlazeće POTRAŽNJE. Pitanje epidemiološke ozbiljnosti bolesti ovisnosti na populacija građana RH je ozbiljno pitanje, otkrivamo i nove bolesti ovisnosti i suočavamo se s OGROMNOM ponudom  koja u nepovoljnim okolnostima može dovesti do razvoja različitih bolesti ovisnosti*.

Bez namjere da rješavam nerješiv problem – problem PONUDE sredstava ovisnosti i pojavnosti koji mogu izazvati istu bolest (dakle ne želeći spominjati mogućnosti NADZORA 2016.  sustava sigurnosti građana i imovine, danas vidimo koliko je taj sustav (u određenom periodu i nakon njega) zakazao, koliko mu ljudi, sredstava, edukacije i motivacije za borbu s ovim ogromnim problemom nedostaje kako u RH, tako i u svijetu.

POTRAŽNJA (zlo)uporabe sredstava ovisnosti oduvijek je kod nas bila velika, a ova epidemija u tranzicijskim procesima i ratnoj situaciji je potpuno izmakla kontroli,.Od svoje pojave 1978 g. do danas na tržište su izbačeni proizvodi koji – kako ću se potruditi objasniti služe kao „safety net“ u jednom slučaju i kao „udice“  u drugom i proizvode nove ovisnike o novim psihoaktivnim sredstvima.

K.B.O.  = PONUDA + POTRAŽNJA + IZOLACIJA I MARGINALIZACIJA +  KOMORBIDET  = SMRT

Nadalje, imamo sustav terapijske pomoći izvan bolnica  najčešće kroz Udruge građana (koje provode programe koji dugoročno ne mogu biti učinkoviti s obzirom na razvoj na terenu, a provedba je – skupa), Program rehabilitacije i resocijalizacije –  samoorganizacije i zapošljavanja u zadrugama (i programi izolacije najčešće) i svi dobri ljudi koji misle da njihov rad nije prepoznat i da je netko promašio kad je rekao da je to nedovoljno i dalje nisu dovoljni i služe samo za prezentaciju u najboljem slučaju jer se novijim, manje tradicionalnim pristupom izrađenim dizajnu ne daje šansa do trenutka kad će se morati sanirati posljedice insistiranja na označavanju pojedinaca kao moralnih nakaza i osoba bez savjesti jer se recidivi smatraju nemoralnim činom.

No krenimo redom.

U Registru OLZPS  2015. Hrvatskog zavoa za javno zdravstvo nalazi se 7533 osobe. Od ukupne populacije pacijenata registriranih ovim alatom HZJZ-a 81.3%  odnosi se na osobe ovisne o opijatskoj skupini psihoaktivnih tvari. Dakle broj  pacijenata ovog tipa iznosi 6123 osobe, dakle oboljelih građana RH. Broj NOVIH pacijenata ove vrste je 175, a  broj NOVIH ovisnika o neopijatskim psihoaktivnim tvarima iznosi 669. Iz „Registra“ se vidi pad broja novih pacijenata opijatskog tipa u zadnjih 15 godina ali ukupan broj pacijenata raste.

S obzirom na ovaj podatak, može se utvrditi povezanost eskalacije opijatskih sredstava ovisnosti unazad 15 godina i nedvojbeno formianje nove vrste pacijenata koja nadopunjuje stari opijatski tip ovisnika.

Populacija koja jest najugroženija jest ona između 30 .i 39. godine, najvitalniji dio populacije koja bi trebala raditi i skrbiti se o svojim obiteljima ali niti se može skrbiti adekvatno, a niti ima za koga (djecu ima 33.8% muških pacijenata i 50,9% žena u tretmanu od ovisnosti). U RH od 3351 pacijenata iz „Registra“ iz dobne skupine 30 – 39 godina ( opiajatski tip), 861 je zaposleno adekvatno. Nemali broj osoba iz ove dobne skupine je već u mirovini.

Ova odabrana dobna skupina  uključuje dakle 3351 osobu, većina ima završenu srednju školu ili niži stupanj obraovanja –  3146 osoba, a njih 205 ima višu ili visoku stručnu  spremu (284 ih nema završenu srednju školu, 305 ima završenu osnovnu, a 40 ih nema završenu osnovnu školu.). Zanimljiva je i znakovita opaska autorica kako „najosnovnije obrazovanje nema 77 osoba iz ukupne populacije i sve su starije od 19 godine te vjerojatno nikada neće završiti osnovnu školu.[i]

Najjasnije je nekome kad ovo čita da se autorice gnušaju rada s pacijentima koji imaju dijagnoszu ovisnosti o psihiaktivnim tvarima. Naravno da ovo nije motivacijsko štivo, pa mi ovakav stil opisa najtužnijih ljudskih sudbina ne ukazuje na njihovu sućut prema pacijentima (koji su neizlječivi velikom većinom i jako je teško s njima rraditi ali stil pisanja je na više mjesta izrazito nesklon ovim pacijentima  građanima RH.

Osobe koje se nalaze u „Registru“, a nisu opijatski ovisnici, mlada su populacija i ne moraju završiti kao ova generacija iznad njh o kojoj pišem. Zato bi ih valjalo odmaknuti na sve moguće načine od opijatsih pacijenata.

Nakon ove analize populacije odabranih osoba iz Registra OLJZPT, ovisne o opijatima  slijede podaci dobiveni kroz dio upitnika koji se bavi s kim u kućanstvu pacijent živi, a u dijelu pacijenata iz dobne skupine 30-39 ističu se informacije da njih čak 1465 živi s roditeljimaa, a opet i da ih 650 živi samostalno s partnerom i djecom .

Na žaost još 432 osobe iz „Registra“ koje IMAJU DJECU živi s osobom koja je također u liječničkom tretmanu od  ovisnosti, no 2262 osobe ipak ne žive s drugom liječenom osobom.

O ozbiljnosti ovog redgistra puno govori činjenica  da su psihoaktivne tvari od kojih se pacijenti liječe podijeljene sljedećim redom:

N= 6123  – Opijati

N= 967 – KanabIonida

N= 142 – Stimulansi

N= 108 – sedativi

N=106 –  KOKAIN

Dakle, nakon opijata, pacijenti liječeni od ovisnosti imaju najviše problema s apstinencijom od kamabionida, zatim slijede stimulanski pa tek onda sedativi i na kraju se nalazi KOKAIN zajedno s hlapljivim sredstvima i drugim. Iz ovoga je moguće vidjeti da su na liječeje od psihiaktivnih tvari upućene osobe (967) koje je netko zatekao s marihuanom, a završavaju u grupi s osoama koje se liječe od opijata (i to duži niz godina) . Naravno da po toj logici – marihuana vodi do ovisnosti o heroinu zbog socijalizacijskih procesa tijekom procesa liječenja,  Ovo je KATASTROFALNA pogreška jer je broj pacijenata koji se liječe od kanabionida poprilično konstantan i usporedan s onima u tretmanu opijatske dependecije.

Što se tiče GLAVNOG SREDSTVA OVISNOSTI – nakon heriona u 2015.u „Registru“

slijedi buprenorfin, a zatim, iza pametnog supstitucijskog lijeka, dolazi heptanon.

Slijede ih „neopijatski“ koakin, amfetamini, benzodiazepini i drugo.

Na kraju se pomovo nalazi i  >900 osoba u tretmanu od kanabionida.

Čak i u izvještaju (a i prema spoznajama s terena) smanjuje se trend iglomanije ali presporo i nedovoljno značajno u odnosu na rizike komorbiditeta koje sa sobom donosi. Ostali načini unošenja droge su manje rizični ali ne i manje štetni,

Osobe koje se liječe od opijata (heroina, heptanona, zatim buprenorfina ali i neopijatnog tramdola) i koakina i  dalje najčešće koriste intravenoznu metodu unossa psihoaktivne supstance.

Vrlo su upitni neki podaci o načinu (zlo)uporabe buprenorfina  zbog poznavanja stanja na terenu, a jako veliki problem iglomanije povezan je s određenom populacijom koja jednostavno sva psihoaktivna sredstva koja može pretvoriti u tekućinu  (ili u njoj utopiti) unosi u tijelo intravenozno sa stravičnim, po sustav javnog zdravstva izuzetno skup način. Ovdje je potrebno provesti najveću moguću aktivnost među osobama koje boluju od ovisnosti o PT Kako bi se preveniralo širenje negativnih pojava i utjecaja potrebno je u svakoj prigodi odvajati pacijente koji boluju od iglomanije od ostalih, teže pacijente od lakših. Nužno je odvojiti osobe optužene za plasman i stvaranje ponude ozbiljnijih količina bilo koje psihoaktivne tvari od ostaalih pacijenata i nikako ne njihove podatke sve zajedno držati na jednom – virtualnom – mjetu. Potrebno je prilagoditi se vremenu  i stanjuu kakvo je danas na terenu, a ne prilagođavati se apstraktnim idejama s kraja 90′ godina i slično.

Također – ne treba zanemariti  dolazak metaamfetamina ( i sličnih droga) kao pošati koja se uistinu može napraviti od leglanih i vrlo dostupnih kemijskih sredstava u „kućnoj radinosti“, te crack-a ili jeftinog kokaina s druge strane na naše tržište.

[i] NEET populacija u određenpj fazi života – prekid obrazovanja i sl

PROBLEM i POGREŠKA

Stvaranje i održavanje egzistencijalnih uvjeta, zaposlenja ili zapošljavanja, pronalazak odgovarajućih  zanimanja, poslodavaca bez predrasuda ili voljnih isprobati drugačije modele zapošljavanja bar jednog dijela ove populacije,  primjena drugačijih mjera za poticanje (samo)zapošljavanja za osobe koje se nalaze na dugotrajnoj supstitucijskoj terapiji je najveći problem koji generira u sustav nove osobe koje boluju od bolesti ovisnosti.

1999. godine položio sam kolegij PSIHOLOGIJA OVISNOSTI kod prof. dr. Slavka Sakomana  i sumnjam da bi ijedan liječnik pacijentu koji boluje od bolesti ovisnosti dao previše lijekova za supstituciju uz namjeru distribucije ali činjenica je da se kod određenih dobnih skupina ne pronalazi osobe koje su postale ovisne tijekom ratnih i poratnih godina o heroinu već se radilo o formiranju tržišta novog tipa – onog na kojem je zamjenska terapija ovisnika o opijatima. Ovdje su dobile samo farmaceutske kompanije – to je sasvim jasno,

Čak i brojke to pokazuju bez puno iščitavanja, Ovaj problem je trebalo vjerojatno rješavati kad je uočen trend novog pod-tipa ovisnosti i danas su svari kakve jesu (vjerojatno i na EU razini) ali i otkup “viška” terapije od strane državnih institucija bio je vjerojatno nešto o čemu se trebalo ili se jest  razmišljalo ali se nije ništa poduzelo kao i usklađivanje svih – od stvarnosti poprilično udaljenih – javnih politika borbe protiv ovisnosti i borba protiv daljnje stigmatizacije populacije ovih pacijenata. Kasnije ću detaljnije malo razložiti javnu percepiju “narkomana” i probleme identifikacije unutar pogođenih skupina, reakciju na alkoholizam i nasilje ili problem kockanja.

Nakon toga možemo pokušati usporediti to s internetom ili igricama ili svježim zrakom posebno  kad se radi o osobama koje boluju od smrtonosnih infekcija (hepatitis B i C)  koje su zarazne bolesti koje se šire unutar skupine posebno u slučaju intravenoznog uzimanja PT, Bolest ovisnosti i ovisničko ponašanje su 2 različite stvari i jedino što ih povezuje su vanjske sličnosti, interes terapeuta i verbalne ekspresije ali bolesti ovisnosti – odnose konkretne ljudske živote.   .

Problem resocijalizacije i održavanja dugotrajno – kronično bolesnih (uglavnom ipak još) mlađih osoba, priznavanje prava na pogrešku sustava institucija i struke i loše javne politike, a zatim tek ako se o tome radi i pravo na pogrešku pojedinih osoba koje sustav treba štititi. Državu stvaramo da nas štiti ali niti jedna baš na ovom području ne funkcionira pa zašto bi bili izuzetak…

Nasuprot resocijalizaciji imali smo izolaciju – udaljavanje osoba u nenaseljene krajeve gdje će ih  eksploatirati “izliječeni” ne čudom možda i bivši dobavljači – posebna skupina osoba koja živi od svojih prošlosti u sadašnjosti (uz recidive i stalne probleme o kojima se jako rijetko i tiho priča).  To je dio realnosti na terenu i osobno smatram da se dio sredstava u komunama – koliko god lijepo raspisani projektni prijedlozi bili – najblaže rečeno nenamjenski koristi. Mjera predviđena na  HZZ-u je u stvarnosti jako teško provediva i nije adekvatna ali bolje išta nego ništa – za tu šačicu “kriminalaca” koji se okupljaju u parkovima po noći i fiksaju se travom i sl.

Nema te diplome koja će vas pripremiti za individualni rad s ljudima i njihovim problemima.

Drago mi je da nisam terapeut i nakon što sam vidio i tu stranu, smatram da treba hitno podiči razinu iskustva i znanja za dijeljene dopsunica za obavljanje ove djelatnosti osobama koje za pravo, većinom, ne žele raditi ovaj Sizifov posao što je i razumljivo, Osim svoje unosnosti ima i svoju frustraciju promašenih profesija i ljudskih života, Ovaj dio treba dobiti posebnu evaluacijsku priču o obrazovanju i industriji psihoterapija.

Osoba koja boluje od bolesti ovisnosti sama će doći do sredstva ovisnosti, a do ulaska u sustav javnog zdravstva mogla bi se i pogoršati situacija s obzirom na pojave novih  sintetičkih droga duž cijele balkanske rute. Ovo je hitno i alarmantno stanje. Dobar primjer je Grčka, po puno toga nama bliska i slična zemlja,

__________________________________________________________________________________________________